Berlusconi je tražio igrače koji nisu ništa osvojili

lipanj 3rd, 2011

Uspiju li i nakon svega ostati gladni pobjeda, treninga i ranog lijeganja, onda su oni gotovo pa nadljudi…

Gledajući kako Đoković niže pobjede, Federer gubi i od igrača od kojih nekad ne bi gubio ni pijan, a i Nadal promašuje što nekad ne bi ni pijan, sjećajući se kako su padali Ajax, Milan i mnogi velikani koji su izgledali božanski nedodirljivo, sklon sam okladiti se protiv Barcelonine obrane naslova.

Recimo, slažući posljednju europski uspješnu momčad Berlusconi je tražio samo gladne uspjeha, igrače koji ništa nisu osvojili. Nakon trijumfa koji put bi mu se omaklo i rekao bi da bi najbolje bilo razjuriti ekipu, ali to se ne smije zbog navijača. Tko bi se usudio!? Na kraju krajeva, tko bi se usudio izaći i pred sponzore i reći da ćeš rasprodati ekipu, ali da je to dobro za sve jer neće morati gledati kako polubogovi posrću pred suparnicima nedostojnim svrgavanja kraljeva igre i srca? Ono, biti dostojan znači pobijediti legende u naponu snage, a ne pet ili deset kila deblje nego na vrhuncu slave, lijene megazvijezde kojima se ne da uklizavati.

Zato je logično da se Guardiola nećkao oko iduće sezone. I on se nagledao igrača bijesnih na same sebe jer tijelo više ne može odraditi što logika igre nalaže, a nekoć je moglo. I ne kažu džabe treneri da je igrač najpokvarljivija roba. Naosvaja se i više nema sile koja bi ga mogla kontrolirati, ni na treningu ni na utakmici, a kamoli kod kuće, noću. Svijet je uvijek gladan priče, a već sutra najveća će priča biti ‘Momčad koja je s trona skinula Barcu’. Ta priča je i Mourinhu onomad malo pomogla. Ali tako to ide. Maradoni priznaju gol zabijen rukom, ali onda protiv njega sude penal koji možda ni Nijemac ne bi dosudio jer bi mu bilo neugodno. Prvi put je trebalo pomoći u stvaranju mita, poluboga, drugi put je svijetu tog poluboga bilo malo dosta. I previše. Ono Guardiolino nećkanje, ma to je kao da se kladio protiv svojih.

Hoće li Jurčić odletjeti ove ili iduće jeseni?

svibanj 27th, 2011

Koliko će mu, svadljivom, na trenutke s čudnim, gotovo pa pogledom o kojemu bi i medicina imala što reći, trebati da se posvađa s novinarima?

Sigurno je da je Mamić otjerao trenera koji bi za gazdu bio opasan i bez plasmana u Ligu prvaka, a doveo je Jurčića, koji za Mamića ne bi bio opasan pa sve i da osvoji Ligu prvaka. Taj kult Vahe nekako je previše bujao, kult je bio skup, a sad, koliko god da mu Jurčić naplati, teško je zamisliti kako odbija Mamićevu molbu sklopljenih ruku da mu dopusti ući u svlačionicu i obrati se igračima… Dinamo bi veće šanse za plasman u Ligu prvaka imao s Vahom, čiji bi Dinamo, da je cijela momčad igrač, a da je prvenstvo utakmica, nakon ispadanja iz Europe i osvajanja prvenstva zapravo trebao biti neocijenjen. Momčad je taj dio sezone otaljala. I baš prije ljeta i idućih kvalifikacija za Ligu prvaka, u kojima je trebalo provjeriti tko je i što zna taj Vahid Halilhodžić, gazda ga odluči otjerati. Bez veze. Koncept je nakrivo nasađen. O plasmanu u Ligu prvaka piše se kao o Dinamovoj realnosti, a zapravo bi to bilo čudo. Iz godine u godinu san o Ligi prvaka sezonska je zavjesa za jedini istinski biznis u našem nogometu, pa i Dinamu, za prodaju igrača. Čemu spaljivati trenere na lomači nerealne ambicije? I zašto se stalno baviti kratkoročnim ciljevima? To jest, da je sve te godine imao istog trenera, pa makar bio jednako incidentan kao Mamić, ma i da je taj trener najobičniji panj, Dinamo bi imao veće šanse za plasman u Ligu prvaka, nego stalnim uvođenjem u proces novog padobranca čiji je jedini zadatak nemati drugih bogova osim Mamića, a boduje se i maženje igrača koje treba prodati. Ipak, majka svih oklada je: Da Boysi uspiju Mamića izbaciti iz Dinama, bi li mu Hajduk ponudio posao? Hajdukovi navijači često čežnjivo govore Dinamovima da što se bune protiv Mamića, bez kojega Dinamo ništa ne bi osvojio, e da je bar njima Mamić, ili netko kao Mamić. Kerum i Mamić! Kakav bi to tandem bio…

svibanj 27th, 2011

Tko to misli da je Rooney bolji od Messija?

svibanj 20th, 2011

Da nije ćelav i problematičan i da za suparnika nema momka kojeg bi svaka mama htjela za zeta, Messija, svijet bi ga slavio kao najboljeg. Ili bismo imali dva najbolja…

Na tvrdnju da je Barcelona bolja za cijelog Messija, to jest da deset Barceloninih bez Messija vrijede kao jedanaest Manchesterovih, a cijeli Messi je prevaga za Barcu (ne i garancija da će pobijediti), moj frend kaže da analiza u startu ne vrijedi zato što prvi govornik sigurno ne uvažava da je Rooney i bolji i korisniji igrač. Kaže, Rooney bolje i više igra obranu, zadnji pas može dati veličanstveno kao i Iniesta, i graditi igru može kao Iniesta, ali je samozatajan, posve se podredio momčadi, pa se to ne vidi koliko bi se vidjelo da cijela momčad radi za njega, a što može u napadu poznato je još otkad je bio tinejdžer. Ukratko, kaže on, razvikanost, popularnost igrača je kao moda, a sad je u modi, najviše se “nosi” Messi, svijet previđa Rooneya.

OK, ako moj klub pobjeđuje, najbolje su utakmice koje su kao filmovi, ishod se zna, moj klub pobjeđuje. No isključimo li taj užitak, kojim su nas znali častiti Cibona i Zagreb u najboljim danima, najdraže su mi utakmice na koje se ljudi najmanje klade jer je ishod krajnje neizvjestan, ili se klade na male iznose, čisto da bude zanimljivije gledati. I dok nabavljamo pivo i čips, dogovaramo u čijem stanu ćemo gledati finale, možemo se zabaviti gotovo prešućenim, ali nezanemarivim pogledom na kraj sezone, mišljenjem da se United može nadigravati s Barcom, i u tom nadigravanju pobijediti. Ne pobijediti uhvativši Barcu na krivoj nozi u jednoj jedinoj utakmici, u kojoj je, kako se to frazira, sve moguće, jer favorit može pogoditi pet stativa, a autsajder jedan jedini put zapuca na gol i zabije, nego bi se dalo braniti mišljenje da bi Manchester izašao kao pobjednik i da se igra deset utakmica. Ne kladim se na pobjednika, ali eto, da bude zanimljivije, mislim, nadam se da će u finalu pasti najmanje tri gola.

Crveni karton u ime finala Barca-United

travanj 29th, 2011

DOSTA JE TERORA ‘Cijeli svijet’ poludio je od želje za finalom Barcelona – Manchester. A i tog Mourinha, i Ronalda, svima je već polako dosta…

Neće oni to preboljeti godinu dana. Ali nakon triježnjenja vjerojatno će više Realovih navijača reći da je “ono” bilo za crveni karton nego što će Barceloninih kazati da bi sudac bolje postupio da je čovjeku dao žuti. Messiju za isti start gotovo sigurno ne bi dao crveni, a solidna je šansa da bi za isti faul Ronalda ipak isključio, kao što je isključio, kao da je jedva dočekao, Mourinha. Budi mi dopušteno vratiti se davnoj Beusanovoj izjavi. Nikad to nije izgovoreno, kamoli napisano, ali suci koji sude po volji neutralnih navijača napreduju na listama. Nikad nitko sucu nije rekao kako treba suditi, ali svi sve znaju. Možeš doživjeti da te svi hvale, ali ne napreduješ, dok drugi, kojeg hvale jednako kao tebe, napreduje.

Real je komplimentirao Barceloni kao nikad nitko.

Skupina zvijezda, a igraš li za Real, gotovo da moraš biti razmažen, pristala je milijardama ljudi priznati da Barcelona bolje igra, pristala je braniti se, nadati se pobjedi ubojstvom igre. No nije to Inter, koji bi imao mentalne snage braniti se i deset utakmica. Ovo su ipak prilično tašti dečki, koje možeš nagovoriti ili natjerati na malo muke, ali čim nešto nije po njihovoj volji, odmah kupe svoju kanticu i lopaticu i odlaze iz pješčanika. Čak i iz Morinhova taktičkog pješčanika.

Neutralnima je dosta i arogantnog Mourinha i cmizdravca Ronalda. Neko vrijeme arogancija je cool, ali to je vrijeme odavno prošlo. Ali dok Josea i dalje mnogi vole, Ronaldo mora ići na živce i navijačima Reala. Za dečkića koji se baš i nije naosvajao, u ključnim utakmicama i nije naigrao, taj previše traži i od navijača, i od sudaca, pa i od suigrača.

Mislim da je sve to pomoglo da sudac da crveni karton svemu što predstavljaju Mourinho i Ronaldo, kako bi svijet uživao u svemu što jesu Messi i Ferguson. Vjerujem da će ista načela vladati i u budućnosti.